Mika Hakkinen, 1998.

[dropcap]I[/dropcap]kona devedesetih, jedan od najvećih ikada, netko tko je pobijedio nepobjedive i nadjačao najjače, vozač koji je istupio kad je bilo najvažnije i pokazao svijetu raskoš svog talenta. Čovjek koga je Schumacher imenovao za najvećeg rivala, prije Senne, prije svih ostalih… Leteći Finac koji je začarao staze slave.

Mika Häkkinen, nekima poznatiji kao Leteći Finac, rođen je 28.9.1968. godine u Finskom gradu Vantaa, u blizini Helsinkija. Odrastao je sa sestrom Ninom koja ga je uvijek podržavala, a par ulica dalje od njega je živio Mika Salo. Häkkinen je bio vrlo strastven prema motosportu, iako je igrao hokej i nogomet. Kada je imao samo 5 godina, roditelji su mu iznajmili mali go-kart, s namjerom da se utrkuje na stazi koja je bila nedaleko od njegova doma. Iako nije završio prvu utrku, bio je odlučan u tome da se bavi motorsportom.

Mika Hakkinen i Michael Schumacher

Nakon što je dobio svoj osobni kart, počeo je harati nižim kategorijama kartinga, pa je tako do 17. godine čak 5 puta postao prvak Finske u kartingu. Tada se već počeo utrkivati i u drugim serijama, pa je privukao pažnju Kekea Rosberga, svjetskog prvaka iz 1982. Simpatični brko mu je našao sponzore i olakšao put do Velike Britanije, koja je tada bila sam centar motosporta. Na otoku je živio s Allanom McNishom, koji mu je u to vrijeme bio momčadski kolega. Nakon dominantnog osvajanja Britanske Formule 3 1990. godine, Häkkinen je nastupio na VN Macaua, gdje je startao s pole positiona, ali utrku nije završio zbog sudara sa Schumacherom u zadnjem krugu, tada vozačem njemačke Formule 3, koji je proglašen za pobjednika.

Odlazak među “velike momke”

Nakon titule u F3, Mika se pridružio ‘velikim momcima’. Već poznati tinejdžer je svoje prve krugove odvozio testirajući za Benetton na Silverstoneu. Međutim, Mika je otišao drugim putem i pridružio se Lotusu. Već je na svom prvom trkaćem vikendu, u SAD-u, pokazao kakav će tek igrač postati s obzirom da je osvojio 13. startnu poziciju. To danas ne zvuči kao pretjerano veliki uspjeh, ali treba napomenuti da se 1991. na ulicama Phoenixa našlo čak 30 bolida. Utrku nažalost nije završio. Ubrzo su stigli i prvi bodovi, koji su se tada dijelili za samo prvih 6 pozicija. Osvajanjem dva boda u trećoj utrci karijere je često značio ugovor i veliku reputaciju, jer nije bilo lako ugurati se među društvo Senne, Prosta, Mansella, Piqueta, Bergera, Alesija i ostalih. Sezonu je završio s istim brojem bodova kao Martin Brundle, puno iskusniji momčadski kolega.

Mika je sljedeće sezone počeo borbu za sam vrh i često je završavao u bodovima. Ipak, njegove odlične vožnje ostale su u sjeni velikog skandala koji je pokrenuo Peter Collins, tadašnji šef Lotusa. Mika je 1992. za momčadskog kolegu imao Johnnya Herberta kojeg je lakoćom pobijeđivao na stazi, no Collins je većinu novca trošio upravo na Herberta, stoga je Mika želio otići, a mnoge momčadi su ga pažljivo pratile. Među zvučnijim imenima od zainteresiranih bio je i Williams. Frank je imao silnu želju da Finac bude kolega Alainu Prostu 1993. Sve je izgledalo kao da je riješeno, ugovor je bio spreman i čekao se samo potpis. Tu na scenu dolazi tvrdoglavi šef Lotusa Collins, koje je znao da će Mika otići, ali je imao svoju logiku ‘ako nije moj, neće biti ničiji’, pa se žestoko protivio ideji da ode u Williams. Odugovlačio je pregovore pa je zbog toga Williams zakasnio s prijavom vozača za narednu sezonu, te je Frank morao pregovarati sa FIA-om da bi pod određenim uvjetima prijavili vozače za 1993. Naravno, po tim uvijetima Mika nije mogao voziti za Williams, pa je morao pronaći drugu momčad. Tu na scenu ponovo stupa Collins, koji tijekom progovora s drugim momčadima ističe sve Mikine mane te blokira pregovore. Häkkinen je s mukom našao novu momčad, Ligier, i ponovo je ugovor čekao samo potpis na dnu, ali u zadnji trenutak, javnosti nepoznati detalji u ugovoru su se promijenuli te je Mikin menadžer Keke Rosberg otkazao pregovore. Sada je već bio prosinac i Mika nije imao mjesto za narednu sezonu, pa je Rosberg morao povući dobre veze sa Ronom Dennisom, te ga nagovoriti da primi u momčad mladog Finca. Collins se ipak nije mogao boriti sam protiv McLarena, te je tu borbu izgubio, a Mika se preselio u McLaren. Nevjerojatno je zamisliti kakav bi bio alternativni tijek povijesti da je Mika tada sjeo za volan Williamsa zajedno s Prostom.

Prost / Senna / Hakkinen

McLaren je u to vrijeme preživljavao tešku zimu. Honda se povukla iz sporta nakon jako teške sezone, a Ayrton Senna je bio pod velikim upitnikom, nakon što je sezonu završio tek četvrti. Tehnološki napredniji Williams je sa lakoćom počeo pobjeđivati McLaren, pa se nije znalo da li će se Senna vraćati u momčad iz Wokinga. Ayrton se ipak vratio pred sami početak sezone, pa je Häkkinen postao test vozač. Na tom mjestu je ostao sve do VN Portugala, odnosno sve do tri utrke do kraja sezone 1993. kada se Michael Andretti, tadašnji drugi vozač McLarena, povukao iz sporta. Mika je tada dobio priliku da vozi uz velikog Sennu, a svi su ostali u čudu kada je mladi Finac u kvalifikacijama odozio brži krug od Ayrtona oko staze Estoril. Iako utrku nije završio, iskupio se za sve narednog vikenda kada se na Suzuki po prvi put popeo na podijum, iza Senne i Prosta.

Häkkinen je nakon odlaska Senne u Williams ostao prvi vozač McLarena, koji je nakon napuštanja Honde doživio brojne promjene, pa su tako 1993. koristili Fordove motore, tokom sezone testirali Lamborghinijev V12, a 1994. prešli na Peugeotov motor. Häkkinen je sada za momčadskog kolegu imao Martina Brundlea koji je već bio u poznim godinama karijere. Nakon što je Williams morao izbaciti novotarije koje su razvili i koristili prethodnih godina, na vrh je došao Benetton, dok se Williams počeo praćati u staru formu tek sredinom sezone, a i Ferrari je bio prilično konkurentan, pa se McLaren većinom oslanjao na vozačke sposobnosti mladog Finca, koji je bilježio sjajne rezultate kad god je stizao do cilja. Iako je McLarenov MP4/9 bio poprilično nepouzdan, Mika nije završio nekoliko utrka svojom greškom. Svoju najbolju sezonu do tada je završio na sjajnom četvrtom mjestu, sa šest pobjedničkih postolja i jednim drugim mjestom u Belgiji.

McLaren Mercedes

McLaren je 1995. prešao na Mercedesove motore, a znamo da je ta suradnja trajala narednih 20 godina. Za momčadskog kolegu ovaj put je imao Nigela Mansella, koji je vozio svoju zadnju sezonu. Iako je McLaren imao pouzdane motore, sam bolid nije bio savršen, pa su se Häkkinen i Mansell često žalili da je cockpit presitan i da jednostavno nema dovoljno mjesta za ruke i noge. McLaren je tijekom sezone pokušavao popraviti nedostatke, pa su do zadnje utrke promjenili čak tri bolida. Mika je za to vrijeme dva puta osvojio drugo mjesto sa mnogo nezavršenih utrka. Ali najvažniji trenutak sezone je došao u kvalifikacijama za utrku u Australiji, kada mu je pukla guma dok je jurio preko 250 km/h. Häkkinen se zabio u zid velikom brzinom, pri čemu je zadobio frakturu lubanje i unutarnje krvarenje, što ga je dovelo u životnu opasnost. Brza reakcija medicinskog osoblja ga je spasila, a oporavak je trajao jako dugo. Za to vrijeme Finac se zbližio s Ronom Dennisom.

Häkkinen je sebi za 1996. zadao cilj da pobijedi bar na jednoj utrci, ali na taj prestiž je morao da pričeka još neko vrijeme. U njegovoj vožnji nije bilo velikih promjena nakon što se uspješno oporavio preko zime. Mika se ovog puta utrkivao rame uz rame s mlađim Davidom Coulthardom, koji je došao iz Williamsa i već imao jednu pobjedu. McLaren je bio taj koji se ovoga puta popravio, pa je novi MP4/11 bio jako pouzdan i relativno brz, što pokazuje činjenica da je Mika upravo 1996. imao najmanji broj nezavršenih utrka u karijeri, samo tri, a uz redovne bodove i nekoliko postolja pri kraju sezone, završio je na solidnom petom mjestu, ulazeći u, ono što će se kasnije obistiniti, revolucionarnu sezonu ne samo za McLaren, već i Formulu 1.

Coulthard, Hakkinen, Villeneuve

1997. je označio početak još jednog velikog partnerstva, ovog puta između McLarena i Westa. Coulthard je označio početak nove ere za McLaren pobjedom na prvoj utrci sezone u Australji, što je bila prva pobjeda za britanski tim poslije tri godine. Ali, ta 1997. sezona nije tekla tako dobro za Häkkinena, bar ne do samog kraja sezone. Na posljednjoj utrci, dok je Coulthard imao već dvije pobjede u džepu za McLaren, Finac je odnio prvu pobjedu u karijeri na kontroverznoj utrci na Jerezu. Utrku su obilježili najprije famozni incident između Schumachera i Villeneuve, a kasnije, nakon utrke, insinuacije medija i drugih momčadi koji su tvrdili da su McLaren i Williams namjestili konačan poredak utrke.

Osvajanje naslova

Pun samopouzdanja, Häkkinen ulazi u novu sezonu spremniji nego ikada prije. Isto se može reći za McLaren, koji je odradio savršen posao te doveo Adriana Neweya iz Williamsa. Genijalni dizajner nekih od najdominantnijih bolida u povijesti Formule 1 je odradio svoje, te u ruke Häkkinena i Coultharda isporučio najbrži bolid za 1998. sezonu. Dominantnost McLarena te godine je bila gotovo nevjerojatna. Već na prvim kvalifikacijama sezone, Häkkinen i Coulthard su bili 7 desetinki brži od svih ostalih, a u utrci su ostavili trećeplasiranog za cijeli krug. I pored tolike dominacije, paddockom Formule 1 je kružila kontroverza. Naime, Coulthard je nekoliko krugova prije kraja propustio Häkkinen na prvo mjesto, nakon što je Finac greškom pozvan na neplanirano stajanje u boks. McLarenovi mehaničari nisu bili spremni te je Mika produžio bez stajanja, ali izgubio vodstvo. Nakon utrke Coulthard je izjavio da je dogovor bio da će pobjedu odnijeti onaj tko prvi prođe kroz prvi zavoj, a to je bio Mika. Ta dominacija se nastavila sve do sredine sezone, a dotad je Häkkinen napravio ogromnu bodovnu prednost pa je prvenstvo bilo većim dijelom završeno. Tako su barem svi mislili dok Ferrari i Schumacher nisu nanizali tri pobjede, a uslijed nešto Mikine loše sreće i nesuglasica s bolidom – dvije utrke prije kraja sezone našli su se na istom broju bodova. Iduću utrku, koja se vozila u Luksemburgu, znakovito je u izravnom duelu pretekao Schumachera na stazi i otvorio si put prema tituli.

Naredna utrka je bila na Suzuki, gdje su na kvalifikacijama Mika i Michael su bili punu sekundi brži od ostalih, Nijemac je bio na pole poziciji, ali ta prednost nije bila dugoga vijeka. Nakon što je Jarno Trulli napravio grešku na startu, što je utrku skratilo za jedan krug, Schumacherov Ferrari se ugasio nakon što je prešao samo nekoliko metara od startne pozicije. Michael je kasnije priznao svoju pogrešku. Sve je to značilo da će Schumacher startati sa posljednjeg mjesta na startu, i iako se ubrzo oporavio i došao do trećeg mjesta, izdala ga je sudbina. Probušio je gumu u 32. krugu i tako predao titulu Fincu, koji je tog dana pobijedio.

Obrana titule iduće godine je izgledala kao lak posao u novom, još bržem McLarenu. Međutim, iako je bio brz, bolid nije bio pouzdan i tu su se često gubili bodovi. Baš kad je sve slutilo na novi okršaj starih suparnika – sve se srušilo u Britaniji. Na Silverstoneu je Michael slomio nogu i zbog toga je propustio veći dio sezone. Glavnu riječ u Ferrariju preuzeo je Eddie Irvine, a vrhunac sezone je dogodio se u Monzi, kada je Hakkinen popustio pod pritiskom. Vodeći utrku pogriješio je brzinu pod pritiskom, vodeći utrku, prebacio u prenisku brzinu te izletio sa staze. Nakon tog incidenta kamere su ulovile Finca kako plače pokraj staze. Dvije utrke prije kraja sezone Michael Schumacher se vratio u bolid i pokušao pomoći momčadskom kolegi da osvoji naslov. Ipak, Mika je ostao snažan i dominacijom u Suzuki došao do svog drugog naslova.

2000. Häkkinen brani dvije uzastopne titule, ali dominantnost Ferrarija i Schumachera je bila prevelika. Nakon tri utrke Schumacher je imao 24 boda prednosti pred njim i bilo je očito da će treći naslov biti nemoguće težak podvig. Nije uspio, ali je te sezone izveo pretjecanje koje će ostati zapamćeno kao jedno od najboljih u povijesti Formule 1.

https://www.youtube.com/watch?v=-eE3gCy5zvM

Miku je loša sreća pratila i tijekom čitave 2001. godine. Ferrarijeva dominantnost je samo rasla, kao i McLarenova nepouzdanost. Nakon nekoliko utrka ispostavilo se da će Coulthard biti najveća prijetnja Schumacheru, dok je Häkkinenova forma stalno opadala. Najniži trenutak sezone je bio u Barceloni, kada je pet zavoja prije kraja utrke otkazalo kvačilo na Mikinom McLarenu dok je krstario ka sigurnoj pobijedi.

Hakkinen i Schumacher

Nakon ovog razočaranja, odvezao je utrku za pamćenje u Britaniji, kada je pobijedio sa pola minute prednosti nad Schumacherom. U to vrijeme je izgledalo kao da je Fincu svega dosta, nekoliko loših vožnji uglavnom je bilo popraćeno samo jednom dobrom. Sve je to dovelo neizbježnog rastanka – 14. rujna 2001. je Leteći Finac objavio da uzima pauzu od sporta da bi više vremena proveo s obitelji. Do kraja sezone su ostale još tri utrke, na kojima će Häkkinen ostaviti svoje posljednje tragove spaljenih guma. Tako je došla i zadnja pobjeda, i to u Indianapolisu gdje je završio ispred Schumachera i Coultharda.

Na posljednjoj utrci karijere, u Japanu, Häkkinen završava kao četvrti, poslije još jedne, završne runde sa Schumacherom.

U srpnju 2002. Häkkinen je objavio i konačno povlačenje iz Formule 1. Narednih godina se posvetio reliju, i sudjelovao na relijima u Finskoj. 2005. se sa Mercedesom vratio na staze, u DTM, gdje je proveo tri godine i pobijedio tri puta. U studenom 2007. je objavio potpuno povlačenje iz svijeta motosporta.

Anketa

 Loading ...