VN Australije
1
1
1
dana,
0
3
sati,
0
8
minuta,
0
4
sekunda

Korisnički panel



Registracija

Novo na forumu

Marko Rakić: Statistika, zanimljivosti, povijest

Ljetna stanka, 13. dan: Elio De Angelis – Posljednji džentlmen Formule 1

Isprva shvaćen kao još jedan avanturist u oktanskom cirkusu, razmaženi bogataš, tragično je sišao sa scene kao cijenjen i obljubljen vozač, koji je uživao izniman respekt, kako među ostalim kolegama, tako i u čitavoj Formuli 1.

Elio je rođen 26. ožujka 1958. u vrlo imućnoj rimskoj obitelji koja se bavila građevinskim poslovima. Kako su brzinski sportovi bili prikladna razonoda imućnih Talijana, tako ni obitelj De Angelis nije bila izuzetak. Elijev otac vozio je utrke glisera, a svoje je sinove poslao u karting vode. Dvojica su odustala, a Elio je ozbiljno zagrizao. Početkom sedamdesetih, talijanska je karting scena bila pravo vrelo budućih F1 vozača: Patrese, De Cesaris, Cheever i drugi su također htjeli dio kolača. Pobjeđivao je često u kartingu te se ubrzo, s nepunih 19 godina počinje natjecati u talijanskoj Formuli 3 gdje je odmah osvojio naslov prvaka. Već sljedeće godine nastupa u Formuli 2, a mjesto je dobio preko Enza Ferrarija koji ga je tamo smjestio zbog testiranja u Maranellu na kojem ga je Elio impresionirao. No, zbog slabog bolida nije ostvario neki značajniji uspjeh, ali je pobijedio u Monaku što je izazvalo veliki interes šefova momčadi iz Formule 1. Najviše zanimanja za mladog Talijana su pokazali Tyrrell i Brabham. Potonja momčad je ubrzo odustala, dok je interes Tyrrella ostao. Odjednom Kenu Tyrrellu Elio De Angelis više nije bio zanimljiv i Talijan se morao brzo snaći kako bi našao mjesto u Formuli 1. Uspio je naći sjedalo u tada već slabašnom Shadowu. Nije mu ni od pomoći bilo što su ga prozivali dokonim bogatunom jer su oko njega stalno bile lijepe žene, obitelj je dolazila na njegove nastupe privatnim avionom i često su znali tulumariti. Sezonu završava kao 15. s tri osvojena boda koja je osvojio na posljednoj VN sezone koja se vozila u Americi na stazi Watkins Glen. Završio je četvrti, a pobijedio je Gilles Villeneuve.

Lotus

Sljedeće godine svijet je ostao začuđen odlukom Colina Chapmana, šefa momčadi Lotus. Te je godine, 1980. doveo Elia De Angelisa u svoje redove, a timski kolega mladog Talijana bio je prvak iz 1978., Mario Andretti. Chapman je slovio kao čovjek koji je znao uočiti novi talent, i kao protivnik ideje natjecanja tatinih sinova. No, ako je on vidio nešto u Eliu, sigurno nije bilo bezveze. I nije bio u krivu. De Angelis sezonu završava 7. s 13 osvojenih bodova, dok Andretti završava na katastrofalnom 20. mjestu sa samo jednim osvojenim bodom. Većinu je bodova za Lotus skupio “dokoni bogatun”, kojeg je Chapmanovo oko dobro primijetilo. Tako je Elio zatvorio usta svim kritičarima koji su Chapmanovu odluku o Eliovom dovođenju nazvali nepromišljenom. Sljedeće godine završava 8. u poretku. Bolid Lotusa nije bio naročito konkurentan kad je Elio došao u momčad, no to mu je pomoglo da pokaže svoj talent i pribavi si malo respekta.

1982. godine za timskog kolegu dobiva Nigela Mansella, no i njega je na kraju sezone pobijedio. Te je godine Elio imao mnogo odustajanja, no utrke koje je završio, odvozio bi vrlo dobro i osvajao bodove. Najviše od tih utrka se ističe i njegova prva pobjeda u karijeri na stazi Zeltwag u Austriji kada je u fotofinišu pobijedio s 0,05 sekundi prednosti pred drugoplasiranim Kekeom Rosbergom. Inače, Elio se izvan staze najviše družio s Kekeom zato jer su obojica imali mnogo zajedničkih interesa, a i često su putovali. Formula 1 im nikad nije bila tema razgovora – tada je još bilo moguće imati život pored utrka. No, ova godina ističe se po još jednom događaju bitnom za De Angelisa, gdje je dobio mnogo respekta pijanističkim nastupom, za vrijeme štrajka vozača na prvoj utrci sezone u Južnoafričkoj Republici. Naime, vozači su ostali u hotelu te su odbijali otići na stazu dok se ne promjene nepovoljne odredbe u službenoj FIA-inoj aplikaciji za superlicencu. Poslali su Pironija na pregovore s Balestreom i Eclestoneom, a oni su kratili vrijeme na zanimljive načine. Bruno Giacomelli im je održao predavanje o crvenim brigadama i problemu terorizma u Italiji, a onda je, bez najave i pompe, Elio sjeo za klavir i počeo svirati. Čarobni su se zvuci Scotta Joplina i Mozarta odjeknuli su prostorijom, a tridesetak F1 vozača je ostalo zapanjeno i bez riječi. Poslije je Rosberg izjavio:

“Uz činjenicu da su vozači napokon jednom bili složni, Eliovo sviranje jedina mi je lijepa uspomena na taj vikend u Kyalamiju.”

Finac je te godine osvojio naslov prvaka sa samo jednom pobjedom, a sezona je bila vrlo uzbudljiva i nepredvidljiva, toliko da je čak 11 vozača odnijelo pobjedu, od 16 utrka u sezoni. Elio je završio na devetom mjestu s 20 bodova zaostatka za Kekeom.

Zanimljivost: Za jednog boravka F1 cirkusa u Brazilu, Lotusov vođa tima Peter Collins plivajući je upao u jaku struju te se počeo gušiti. Bez oklijevanja, De Angelis je skočio u more da ga spasi. Doplivao je do njega te ga je uhvatio, no struja je bila toliko jaka da je počela i njega povlačiti. Krajičkom oka Elio je na obali opazio policajce koji su sprječavali ljude da spase njega i Petera jer je ta lokacija bila poznata po mnogobrojnim utapanjima te su tako htjeli spriječiti još veću katastrofu. Ipak, De Angelis je uspio pronaći snage da se odupre snažnoj struji te je zadnjim atomima snage izvukao sebe i iznemoglog Collinsa. Znalo se da je De Angelis bio čovjek dobra srca, s ovime je to samo dokazao.

Slijedi vrlo loša godina za Talijana. Bolid Lotusa s oznakom 91/93T/94T je bio vrlo nepouzdan. Iako je u kvalifikacijama najčešće bio brži od Mansella i ostvarivao dobre rezultate, kvarovi su ga spriječili da to u utrci pretoči u bodove. Odustao je čak 12 puta u 15 utrka, te je na samo jednoj utrci, u Monzi, osvojio dva boda. Na sljedećoj utrci voženoj na Brands Hatchu kao VN Europe, osvaja svoj prvi pole position u karijeri, ali već nakon 12 krugova odustaje zbog problema s pumpom za ulje.

Godina 1984. bila je najbolja Eliova. Bolid Lotus 95T bio je vrlo dobar i mnogo pouzdaniji od prethodnika, no na obzoru se pojavio premoćni McLaren s vrhunskom vozačkom postavom, Niki Lauda i Alain Prost. Nitko im te sezone nije mogao priprijetiti, a jedino je De Angelis kako tako držao korak za njima, iako je zaostatak na kraju sezone za pobjednikom svjetskog prvenstva, Laudom, iznosio 38 bodova. Po današnjem sustavu bodovanja, taj zaostatak bio bi veći od 100 bodova.

Sljedeće godine u ekipu dolazi Ayrton Senna te okuplja cijeli tim i okreće ga prema sebi, što za De Angelisa nikako nije bila olakšavajuća situacija. Elio je započeo godinu bolje od Ayrtona, a već je na trećoj utrci preuzeo vodstvo u ukupnom poretku. Tada je pobijedio u San Marinu. Sreća ga je pratila do sedme utrke, VN Francuske kada je Alaina Prosta u ponovno jakom McLarenu ista poslužila jer je do tad odustao 3 puta. Ono što je De Angelisa jako razljutilo je bilo testiranje, kada mu je momčad Lotusa, koncentrirana na Sennu, omogućila samo tri kruga u bolidu – u trenutku kada je Elio vodio u ukupnom poretku. Tada je odlučio da će napustit momčad na kraju sezone. Preostale utrke je ipak odvozio te na kraju završava 5. s osvojena 33 boda.

Brabham

Nova stranica, nažalost fatalna, bio je Brabham. Još jedna ekipa na početku konačnog propadanja, ali tada na to još nitko nije slutio. Odlaskom Nelsona Piqueta u Williams, otvorilo se novo vozačko mjesto na koje je uletio Elio De Angelis, a timski kolega mu je bio Patrese. U prve četiri utrke nije osvojio niti jedan bod, a zabilježio je čak tri odustajanja.

Nažalost, niski revolucionarni Brabham GT55 pokazao se kao neupotrebljiv. Na stazi Paul Ricard, 14. svibnja došlo je do tragedije. Pri brzini od 280 km/h došlo je do pucanja stražnjeg krila i Eliov Brabham je poletio zrakom, probio ogradu i preokrenuo se. U kokpitu bolida, koji je usprkos silini nesreće ostao čitav, De Angelisu je slomljena ključna kost. No ono što je uslijedilo je sramotno i zorno pokazuje kako su izgledali standardi sigurnosti na F1 testiranjima prije 27 godina. Vjerojatno u nesvijesti, Elio je bespomoćno visio u kokpitu, a bolid je počela obuhvaćati vatra. Alan Jones se prvi našao na mjestu nesreće, a nedugo potom stigli su Alain Prost i Nigel Mansell. Očajnički su pokušali okrenuti bukteći bolid nesretnog De Angelisa, no zbog snage vatre to nisu uspjeli. Napokon se pojavio redar s vatrogasnim aparatom te napunio cijeli kokpit pjenom. Tek nakon punih 10 minuta vatra je ugašena i De Angelis izvađen iz bolida. Odmah mu je prvu pomoć pružio doktor Abecassia, koji se prema očevidcima maksimalno trudio ali nažalost, pristupio je Eliu nakon što je 10 minuta udisao otrovne plinove nastale izgaranjem benzina i pjene vatrogasnog aparata. Mozak je predugo bio bez kisika, pretrpjevši teška, nepovratna oštećenja. Nakon dva sata je stigao helikopterom u Marseille, ali prekasno. Smrt je nastupila dan kasnije. Nažalost, navršio je samo 28 godina.

Elia De Angelisa povijest ne pamti kao velikana, pobijedio je samo u dvije velike nagrade te nije bio naročito spektakularan. Pa ipak, u vremenu koje nije oskudijevalo neporecivim velikanima posve se ravnopravno nosio s njima. Utrke su za njega bile tek malen dio sveukupnog života, nije im bio spreman sve podrediti poput velikih vozača. Koliko god često bio osporavan zbog imućnosti, zabava do rano ujutro, i okruženja lijepih žena, napustio nas je jedan velikan, posljednji džentlmen Formule 1.

Ne želite gledati reklame?
Vezane teme: #Ljetna stanka

Komentiraj

3 komentara

  1. na ovoj drugoj slici, mislin da je to zadnji put da chapman na jednoj utrci baca kapu u zrak.

     
Ne želite gledati reklame?

Anketa

Tko će iduće godine voziti za Mercedes?

Rezultati

Loading ... Loading ...

Top članci ovog tjedna