VN Australije
1
1
0
dana,
0
7
sati,
4
8
minuta,
4
5
sekunda

Korisnički panel



Registracija

Novo na forumu

Marko Rakić: Statistika, zanimljivosti, povijest

Ljetna stanka, 12. dan: Korak kratki do naslova (prvi dio)

Lauda i Hunt u duelu, 1976.

Krenimo od početka Formule 1 do danas, da ne pravim svaki dan nekakav uvod, a već manje više sve znate. Dakle, današnja tema su vozači koji su za bod, dva ili tri ostali kratki za naslov, a utrku prije kraja su bili izgledni kandidati za naslov, ili su imali barem polovične šanse za to.

1950. – Juan Manuel Fangio
Već je u prvoj godini svog sudjelovanja u Formuli 1 pokazao raskošan talent i brzinu, iako nije imao niti vozačku dozvolu, te je već bio u godinama kada se vozači obično umirove. Predzadnju utrku sezone, VN Francuske, okončao je pobjedom, kao i svaku utrku koju je te godine završio. Uoči VN Italije, zadnje utrke prvenstva, imao je dva boda više od drugoplasiranog Luigia Fagiolia i četiri više od trećeplasiranog Nina Farine. Sve je išlo po planu. Osvojio je pole position te je put prema naslovu bio još samo jedan korak. No, taj jedan korak nikad nije došao. Prvo se pokvarila njegova Alfa, a onda i ona Piera Taruffija, čiji je bolid uzeo kad je njegov otkazao. Argentinac je na kraju ostao kratak za tri boda, a naslov je odnio Farina, koji je sve tri pobjede te sezone zabilježio onda kada je Fangio morao odustati zbog problema s bolidom.

1961. – Wolfgang von Trips
Ferrari je 1961. godine napravio pravu pomutnju sa svojim sjajnim 1.5 litrenim V6 motorom, koji ih je odveo do vozačkog i konstruktorskog naslova. Dvije utrke prije kraja, von Trips ima četiri boda više od timskog kolege Phila Hilla, te je glavni kandidat za naslov. Sjajno mu je krenulo na pretposljednoj utrci prvenstva, VN Italije, gdje je startao s pole positiona. Wolfgang je jurio prema svojoj novoj pobjedi, no već u drugom krugu se dogodila katastrofa. Izgubio je kontrolu nad bolidom te izletio u Parabolici, ubivši pritom sebe i 15 gledatelja. Njemačka je izgubila svog junaka, uzdanicu koja je trebala u Formuli 1 biti dugo godina. Pobjeda je na kraju Hillu, koji je odnio naslov te postao prvi Amerikanac koji je osvojio titulu svjetskog prvaka. Na zadnjoj utrci sezone, voženoj na Watkins Glenu, Ferrari nije nastupio.

1964. – Graham Hill i Jim Clark
Sezona 1964. bila je godina sjajnog rivalstva između BRM-a, Ferrarija i Lotusa. U prvom dijelu sezone izgledalo je kao da će Clark lakoćom obraniti naslov, budući da je odnio tri pobjede u prvih pet utrka. U zadnju prvenstvenu utrku kao glavni kandidati za naslov ulaze BRM-ov Hill i Ferrarijev Surtees, dok je kandidat iz sjene Clark, kojemu ne igra ništa osim pobjede, s tim da Hill ne smije osvojiti bodove, dok Surtees ne smije završiti na prva dva mjesta. Graham ima pet bodova više od Johna, te devet više od Jima, ali kvalificira se na šesto mjesto, dva iza Surteesa, dok je Clark zaposjeo pole position. Za aktualnog prvaka je utrka sjajno tekla. Hill je imao problema s bolidom, točnije ispušnim sustavom, koji je stradao u sudaru s Lorenzom Bandnijem (Ferrarijev vozač), dok je Surtees na startu pao na peto mjesto, čime nije bio prijetnja za naslov. No, sva sreća svijeta okrenula se protiv Clarka u predzadnjem krugu, kada je njegov motor otkazao poslušnost, čime je njegova prilika za naslov bila gotova. No, još ništa nije bilo gotovo. Sada je Surtees bio na trećem mjestu, no ni to mu nije bilo dovoljno za naslov, već minimalno drugo mjesto. Njegova sreća bila je ta što je ispred njega bio momčadski kolega Bandini, koji ga je pustio ispred sebe, nakon čega je John osigurao svoj prvi i zadnji naslov u Formuli 1. Kakav dan za Clarka i Hilla.

1974. – Clay Regazzoni (i Niki Lauda)
Ferrari je za ovu sezonu pripremio poznati model 312, koji je u svojim počecima bio prilično nepouzdan, no brži od McLarena, barem u Laudinim rukama. Za naslov su se na kraju borili Clay Regazzoni i Emerson Fittipaldi, koji su u zadnju utrku prvenstva ušli kao izjednačeni, dok je Lauda tijekom prvenstva otpao jer je imao previše mehaničkih problema. Zadnja prvenstvena utrka ponovno se održavala na Watkins Glenu, a glavni kandidati za naslov se nisu posebno iskazali u kvalifikacijama. Fittipaldi je osvojio osmo, a Regazzoni deveto mjesto. Već od početka nije dobro krenulo za Regazzonija, koji je imao problema s prednjim krilom, ali i balansom bolida, pa je cijelo vrijeme padao u poretku. To je značilo da će Fittipaldi osvojiti naslov, jer je imao više pobjeda od Claya. Brazilac je te 1974. osvojio svoj drugi i zadnji naslov.

1976. – Niki Lauda
Ne samo da je snimljen film o ovoj sezoni, nego postoji jako malo detalja o kojima se ne zna za ovu povijesnu godinu u Formuli 1. Priču već znate, ali evo, da ponovimo, čisto reda radi. Lauda je u sezonu ponovno ušao kao favorit, te je već do polovice bio u velikoj prednosti nad Huntom. No, onda se dogodila velika nesreća na Nurburgringu, u kojoj je Austrijanac  jedva ostao živ, te se već nakon 41 dan vratio utrkivanju, i to na VN Italije. Lauda je na zadnjoj utrci prvenstva imao prednost od tri boda, te je bilo izgledno da će obraniti naslov. No, nakon samo dva kruga, Lauda je odustao od utrke, rekavši da je preopasno za vožnju, razočaravši time navijače Ferrarija i samu momčad. Hunt je na kraju uspio osvojiti naslov, ali jedva, budući da mu je pred kraj utrke pukla lijeva prednja guma, te se morao probiti do trećeg mjesta. Ne bi bilo loše pogledati film Rush, prilično je vjerno napravljen, iako ima dosta hiperbole.

Ne želite gledati reklame?
Vezane teme: #Ljetna stanka

Komentiraj

2 komentara

  1. 1964 mi lagano baca na 2007, naslov odnosi onaj s 0.01% izgleda.

     
Ne želite gledati reklame?

Anketa

Tko će iduće godine voziti za Mercedes?

Rezultati

Loading ... Loading ...

Top članci ovog tjedna