Suočen sa zadatkom da nabroji sve moguće redove, jedinice i uloge u nekoj vojsci ili bojnom maršu, rijetko će kome prvi na um pasti strijelci. Ne kažem da neće bit će oni treći, peti, sedmi, deseti “pick”… Oni to i žele. Žele da se za njihovo ime zna, da su nekom drugom, a pogotovo neprijatelju u bilo kojem trenutku na umu (jer tko ne voli “gram slave”), ali opet dovoljno daleko u tom istom umu da ih se u presudnom trenutku ne sjete. Tada, zadaju smrtonosni udarac. U mom Ratu svih ratova, Strijelci su oni koji su u ovoj polusezoni uvijek bili tu negdje, svi smo ih svjesni i samo čekamo (ili u slučaju njihovih protivnika, strepimo) čuti taj fijuk, svjedočiti tom pogotku ravno u srce protivnika te posljedično smjeni generacije, prelasku iz “tu negdje” u “tu”, iz Strijelaca u Tešku Artiljeriju i Prethodnicu.

DANIIL KVYAT

Ovu listu započinjemo onako kako smo prošlu završili. S čovjekom čija je dosadašnja karijera prošla i preživjela tolike uragane, od kojih ga je izbacio na mjesto potpuno drukčije naravi, potpuno drukčije atmosfere i raspoloženja, s čovjekom za kojeg Sebastian Vettel, kada ga je iz Daniilove perspektive iznimno davno u Kini prozvao Torpedom, nije ni znao da je u tom trenutku perfektno opisao nastavak Kvyatova života u Formuli 1. Ili nedostatak istoga. Barem privremeno. Preokret nezaustavljive sile, jedan za drugim, brzinom koju ni atletska staza na kojoj je u svakoj traci po jedan Usain Bolt ne bi mogla pratiti. Kvyat je morao uprijeti nadljudski ili se utopiti zauvijek. Zašto sam ga u prvoj rečenici usporedio sa Sainzom? Kroz sav taj uragan, torpedo, upiranje, zaboravili smo nešto. On je još uvijek vozač u nastajanju! Pa čovjek nosi tek 25 na leđima, prije samo nekoliko godina u svijetu Formule 1 bio bi mlada nada. No, ne živimo prije nekoliko godina, živimo ovdje i sada, u vremenu izmijenjenom do same srži, u kojem je i Daniil uvidio da se mora snaći ili propasti zauvijek. Uvidio je da su mu stiskanje zubi i prilagodba najbolji prijatelji. 2019., uz pomoć Toro Rossa, “učlanio” se u Strijelce, van dosega prostog oka. Kao pravi mentor još mlađem Alexu Albonu, svojim ga je performansama i ponašanjem van staze učio konzistentnosti, učio ga je upornosti, svojevrsnoj tvrdoglavosti do samog kraja (Lewis bi to, kad pobjeđuje, nazvao “Never Give Up!”), svemu što će mu biti potrebno ako jednog Helmut ne odluči još jednom cijelom svijetu motorsporta prikratiti vrijeme između utrka i izvesti, kako Crofty voli reći, “famozni switcheroo” između svoja 4 bika. Nije trebao dugo čekati, nije ga dugo trebao učiti. Također, neće se previše ni žaliti. Odlaskom Alexa u vruć zagrljaj velikog brata, Daniil ostaje bez pritiska. Bez pritiska mlađeg kolege, bez pritiska “Tko će od njih zamijeniti Gaslyja?”, spreman u miru se posvetiti sebi i drugoj rundi protiv tog omraženog Ljeta koje ga je prošli put gotovo dotuklo. No, zajedno sa svojom momčadi, Daniil je uzvratio udarac usred neprijateljeve demonstracije moći – usred oluje. Taj šampanjac i trofej bili su opipljiv znak onoga što se kuhalo još od Australije. Tijekom njemačkog vikenda, u taboru Torpeda rodila su se dva nova života. Onaj doslovan, Daniil nije mogao dočekati vidjeti. Onaj figurativan, onaj na stazi, cijeli paddock ne može dočekati da vidi. U Hockemheimu, osjetili smo Strijelčev prvi direktan pogodak.

LANDO NORRIS

Meme Lord, Legend Of The Internet i slična imena prišivena mu od strane gotovo potpuno amerikaniziranih F1 društvenih mreža, nikako nisu nazivi za nekog tko bi se skrivao van vidokruga i promišljeno i strpljivo čekao svoju sljedeću metu. Međutim, u Ratu svih ratova ipak su jedino važni isključivo događaji na stazi, u bolidu. Yes, I mean like… Forever. Ok, ok, šalu na stranu, Landov uspon prema i etabliranje unutar Formule 1 sve su samo ne šala. F3, F2, Eurocup Formula Renault 2.0., samo su neki od trofeja koje je pokupio putem, ali i to je sad manje bitno. Ušao je u McLaren (treba spomenuti, imao svojevrsne “sreće” da ga je dočekao respektabilan bolid spreman za pokazivanje sve raskoši talenta i borbu bez straha da bi ti motor mogao eksplodirati u prvom idućem zavoju, luksuz kojim se nije mogao pohvaliti primjerice Stoffel Vandoorne) i ostavio dojam kao da nikad nije ni bio van njega. Naravno, bila je to sezona uspona i padova, nesreća u boksu, nesreća na stazi, ponekih frustracija, ali prije svega, izuzetno respektabilnih rezultata. Sve gore navedene mušice prirodan su tijek puta debitanta, u kojem kontekstu je čak možda bolje ne biti u situaciji Alexa Albona da imaš starijeg brata koji te niotkud može pozvati k sebi i samo tako ti na leđa natovariti pritisak pobjeda i pole positiona, a da još nisi odradio ni punu sezonu. Činjenica da više nikog nimalo ne čudi vidjeti Norrisovo ime u Q3, da više nikoga ne čudi kada se na pokojoj utrci nađe i ispred iskusnijeg Sainza govori o tome koliko ovaj mladić, iako još uvijek neodlučan oko pravog izbora mete, ima čvrst zahvat na luk i strijelu, kojom to samo snagom volje cilja… I svima nama rastu zazubice na pomisao kolika će to biti silina udara te strijele, jednom kad meta bude jasna. A tada, za preživjele, spasa više nema. Tada je stigla oluja, i pljušti ubojite memeove.

GEORGE RUSSELL

Još jedan mladi Britanac oko kojeg se nabildao hype, no za razliku od Meme Lorda, Russellu dodijeljen Meme bio je onaj koji sadrži crni humor te mu je igrom slučaja dodijeljeno mjesto u Williamsu i jednosmjerna karta za kategoriju Strijelaca. Da je završio u bilo kojoj drugoj momčadi, usudio bih se reći, čitali biste o njemu jučer u Teškoj Artiljeriji. Polusezona odrađena nevjerojatno impresivno, no nažalost i nevjerojatno loše od strane momčadi. Kaos u predsezoni, kaos na početku ove, sve je to dovelo do stanja u kojem nitko ne želi vidjeti instituciju britanskog motorsporta, a pogotovo ne njihov sunarodnjak koji je žudio za pravom odskočnom daskom, onom na koju su naletjeli dečki koje je doslovno potukao u lanjskoj sezoni F2. Sudbina mu je dodijelila lošu kartu, ali često se kaže da sudbina loše karte dijeli najboljima. Blagoslovljen zrelošću i nevjerojatnim talentom, George je, gledajući isključivo performanse na stazi u normalnim uvjetima jer i tu se sudbina okrutno poigrala pa bodovno stanje govori drugačije, u potpunosti deklasirao povratnika Kubicu, a najrecentnije, u Mađarskoj, i naša očekivanja, plasiravši Williams na 16.mjesto u kvalifikacijama ispred Renaulta i Racing Pointa, ostavljajući svog momčadskog kolegu daleko izvan vidokruga. Malo pomalo, još jedan Strijelac zapinje svoj luk. No ovaj put, kad odapne, bojim se da njegova meta neće imati ni vremena osjetiti gorak okus poraza prije nego ju sustigne mrak, tolika će biti silina i domet Georgea Russella. No, mogu ja ovdje u toploj sobi s mobitelom u ruci predviđati koliko me volja. Ljeto to najviše voli. Onda odjednom digneš pogled i ugledaš crni oblak, shvativši bezizlaznost situacije. U ovom slučaju, taj bi oblak mogao uzeti lik Tota Wolffa i/ili Lewisa Hamiltona uz popratni fenomen poznat kao neizdrživi pritisak. Zato, George, oprez! I sretno.

Racing Point

Za sada smo ih, izuzev Strollovog s(p)retnog 4.mjesta u Njemačkoj, primjećivali tek onda kada bismo se ljutili na komentatore jer bi po tko zna koji put pogrešno oslovili “Pink Panthere” kao Force India. Imajući to na umu, možda mislite da sam lud što ih stavljam među Strijelce, ili prevedeno, najveće pokazane potencijale za budućnost. Možda i jesam, vrijeme i Ljeto će pokazati. No, zasad, po mom mišljenju, svi znaci su tu. Nevidljivi, ali takvi su često i najopasniji. Iz močvare stečaja, iz živog se blata momčad lani izvukla, izronila kao Superman s licem Lawrencea Strolla, ali tu je taj superherojski uzlet naizgled stao. Samo na izlasku. Bez napretka. Ili? Sezona je zasad odrađena tiho, mirno, bez većih eksplozija rezultata, ali, i ovo je bitno, i bez bilo kakvih drugih eksplozija. Bez eksplozija odnosa momčadskih kolega, bez eksplozija na pitwallu, bez ekplozija unutar zidova garaže, bez eksplozija u blagajni… Sve do Njemačke. A tada je stigla i ta prva eksplozija. Nasreću, rezultatska. Sretna, spretna, slučajna, nazovite ju kako hoćete, ali kao i ostali koje je hockenheimška oluja nagradila, i Lance je tu utrku trebao odvesti bez greške, iskalkulirati pravi potez u pravo vrijeme sa svojom momčadi i naći se u pravoj poziciji. Svi koraci su poduzeti, sudbina se nasmiješila i bodovi su tu. Kao i naša pozornost. Odmak vremena, stabilne financije, osigurani sastojci i samo je pitanje vremena kad će se iz ružičaste garaže početi osjećati intenzivan miris juhe koja se kuha već godinu dana. A nešto mi govori, uzevši u obzir što su radili kad je financijsko stanje bilo daleko lošije, juha tog sudbonosnog dana neće biti skuhana. Zakipjet će. A u valu će izgorjeti mnogi. I prije nego što mislimo, Strijelac bi u rukama mogao držati pušku Teške Artiljerije.

CHARLES LECLERC

Vjerojatno i najklimavija ruka među Strijelcima, Charlesova sezona među fanovima je planirala kao kopija Lewisove 2007. Nakon što je redom oduševljavao sve prisutne kroz niže kategorije, pa onda i u prvoj sezoni elitnog ranga u kojoj je praktički sam nosio Sauber kroz promjenjivu formu u 2018., mladom su se Monegažaninu sve karte činile posložene za prikaz nezaustavljive, nikad viđene moći u nekom od mlade garde i vraćanju Ferrarija na tron koji im, tako je bar zapisano u srcu svakog Tifosa, od “rođenja” pripada. “Cijelo ovo vrijeme, nije Sebastian bio taj kojeg smo trebali, već Charles” svi su bili spremni tobože šokirano konstatirati. Opet, ponovit ću, gadan je protivnik to Ljeto. Pogotovo kad se u jednadžbu ubroji faktor neiskustva. Nažalost, i faktor nesreće, hladan tuš u obliku otkazalog motora usred bahreinske pustinje. No, (pre)česta izljetanja sa staze, ponekad nerazumljivi i nekonzistentni potezi na istoj, od praktički “kakanja u gaće” pred jurećim Maxom Verstappenom u Austriji do čak i pretjerane agresije nad Valtterijem i Sebom na Hungaroringu sve su njegove pogreške, njegove oluje iz kojih mora izvlačiti pouke koje će onda nastojati iskoristiti u nadolazećim sunčanim razdobljima. Usprksos svim mušicama, koje su uostalom i normalne, mladi Charles pridobio je horde fanova na svoju stranu skromnim i prizemljenim pristupom, priznavanjem vlasitith grešaka, jednostavno – ljudskošću. Mogli bismo reći, ljudi su se s njim povezali na jednoj osobnoj, ljudskoj razini, do te mjere da se i onima koji ne navijaju za njega ili Ferrari srce slamalo gledajući jureće Lewisa u Bahreinu i Maxa na Spielbergu, znajući da stiže neizbježno, a prva pobjeda odlazi. Netočno. Prva pobjeda je već odavno stigla. Upravo kroz tu povezanost, kroz tu pupčanu vrpcu koju ima s nama “smrtnicima”, ali i sa većinom grida i paddocka. Veliki dečki će se neminovno, makar nakratko, uljuljkati u lovorike, generalizirati Charlesovo stanje kao bezopasan proces učenja, malo pomalo seliti ga u stražnju stranu svog centra za razmišljanje. A onda, kada će to najmanje očekivati, najklimavija će ruka odapeti najsnažnije. Brzinu već ima. Ostaje još samo precizno nanišaniti.