Za najveće brzine postignute u F1 bolidima nedavno smo morali ići natrag u 2005. kada su se u Formuli 1 zadnji puta koristili 3.0 V10 motori, koji su u tim trenucima razvijali skoro 1000 konjskih snaga i pokretali masu od oko 600 kg. Od 2006. do 2013. u najbržem sportu na svijetu su se koristili 200 konja slabiji 2.4 V8 motori, ali su u kasnijim sezonama imali pomoć KERS-a od 82 konja. To je razlog zašto su u tom periodu uobičajene maksimalne brzine na Monzi pale s 360 km/h na oko 330 km/h. Situacija se na ovom polju bitno popravila otkako su 2014. uvedene 1.6 V6 turbo hibridne pogonske jedinice, koje danas uz pomoć 163 konjske snage iz ERS-a razvijaju više od 900 konja, uz 30 do 40 posto veći okretni moment od V10 motora koji nisu koristili prednabijanje.

2014. je u Monzi najbrži bio Daniel Ricciardo u Red Bull Renaultu, koji je na startno-ciljnom pravcu uz pomoć DRS-a (uz bolid ispred sebe koji je također imao pomoć DRS-a) postigao 362.1 km/h. Godinu dana kasnije u kalendaru se pojavila staza Hermanos Rodriguez na nadmorskoj visini od preko 2 km, što znači rijedak zrak i veće brzine. Naravno, motori su opremljeni turbopunjačima pa je deficit manjka kisika u zraku ipak podnošljiviji nego u atmosferskim motorima. Na VN Meksika je 2015. najbrži bio Pastor Maldonado u Lotus Mercedesu s 366.4 km/h. Međutim, rekord u utrkama još uvijek drži Kimi Raikkonen koji je 2005. u Monzi sa svojim McLaren Mercedesom postigao 370.1 km/h. Doduše, Williams tvrdi da su na VN Meksika 2016. postigli 372.54 km/h s Valtterijem Bottasom, ali FIA (još) nije službeno priznala podatak s njihovih senzora.

Najveću brzinu općenito tijekom trkaćeg vikenda dugo je držao Juan Pablo Montoya koji je u svom McLaren Mercedesu 2005. na Monzi postigao 372.6 km/h, a rekord je srušen na VN Europe 2016. u Bakuu kada je Valtteri Bottas u Williams Mercedesu potegao čak do 378 km/h u kvalifikacijama.

Projekt Bonneville 400

Međutim, poanta ovog teksta nisu dosezi kojima se momčadi mogu hvaliti na F1 stazama. Iako bolid u nastavku teksta nije potpuno udovoljavao specifikacijama koje za Formulu 1 propisuje FIA, u Hondi su ovaj događaj nazvali obaranjem F1 brzinskog rekorda, FIA ga je tako sankcionirala, pa ćemo BAR-ov bolid u nastavku i oslovljavati tako. Ako ništa drugo, pothvat je uistinu bio zanimljiv i nimalo lagan kao što se na prvu čini.

Najbrži vozač u F1 bolidu tako ipak nije Bottas, nego vozač FIA-inog medicinskog vozila – Alan van der Merwe. Sada 38-godišnji Južnoafrikanac je 2006. godine bio Hondin test vozač te je bio uključen u jedan doista čudan projekt – napad na 400 km/h. Na papiru je to trebao biti lagan pothvat; BAR-Hondin bolid kojeg su 2005. vozili Button i Sato dovučete na svjetski poznat Bonneville Salt Flats, ‘odrežete’ krila ili ih postavite na minimalne downforce zahtjeve, motor postavite na najjače postavke jer trajnost uopće nije bitna, te očitate postignutu brzinu u tzv. flying mile. Međutim, uopće nije bilo tako jednostavno, a cijeli projekt je trajao čak dvije godine. Pod FIA-inim sankcioniranjem, granica od 400 km/h nije probijena, već je postavljen F1 rekord od 397.360 km/h, iako je na testiranjima u pustinji Mojave bolid postigao 413.205 km/h.

Potvrda o postignutih 413.205 km/h u jednom pravcu aerodroma Mojave

Inicijalni podsmijeh

“Znali smo da je to bila smiješna ideja jer je marketinški odjel BAR-Honde došao s ovom magičnom brojkom od 400 km/h”, rekao je van der Merwe i nastavio. “Mi smo rekli da to nije moguće: bolidi postižu one brzine koje vidimo na stazi, od 360 do 370 km/h, ali u zavjetrini, i to je to. Ne možete učiniti ništa da idu brže. Oni su rekli: ‘Samo dodajte još konjskih snaga’. Ali nije to samo odvrtanje vijka i prilagođavanje ventila ovdje i ondje. Mislili smo da trebamo udvostručiti broj konjskih snaga da bismo postigli 400 km/h.”

A inženjeri kao inženjeri, dobit će dodatnu motivaciju ako se kaže da nešto nije moguće. U dvije godine koje su bile obilježene brojnim problemima, pokušajima, pogreškama, projekt je konačno krenuo u dobrom smjeru, a sve je kulminiralo posljednjim vožnjama 21. lipnja 2006. kada je postavljen F1 rekord za leteću milju i leteći kilometar.

Bolid s kojim su rađena testiranja bio je BAR 007, ‘brendiran’ kao Honda RA106 jer je japanski gigant stekao vlasništvo nad momčadi krajem 2005. Motor je, naravno, bio moćni Hondin V10 s približno 1000 konja, a postavke bolida bile su blizu onima kakve se koriste u Monzi. Nakon toga je skinuto stražnje krilo te je umjesto njega dodan vertikalni stabilizator. To je bila jedina promjena koju je FIA ipak prihvatila, a po svemu ostalom to je bio bolid koji je završio sezonu 2005. Ali, Alan van der Merwe dodaje da je to bio pogrešan alat za ovakav pothvat.

“Kada smo prvi puta podigli poklopac motora na Bonnevilleu, ljudi su se smijali”, tvrdi Južnoafrikanac, aludirajući pritom na Amerikance kod kojih je za ovakve pothvate uglavnom prva asocijacija ogroman i snažan motor, a ne ‘mali’ 3-litreni motor kakav koriste u obiteljskom gradskom vozilu. “Navikli su na dodavanje snage i mase, a mi smo se pojavili s ovom malenom i preciznom mašinerijom. Njima je to bilo smiješno. I zaista, na početku nismo mogli krenuti dalje iz prve brzine. ECU se nije mogao nositi s toliko proklizavanja. Bolid je bio prelagan, s ogromnim gumama na skliskoj podlozi od soli. Nade svih nas su se ugasile.”

Međutim, ljudi koji su radili na projektu su polagano učili i rezultati su bili sve bolji. Brzine su svakim pokušajem bile sve veće, a van der Merwe nadalje objašnjava:

“Zanimljivost: prvi puta kada sam bolid vozio u njegovoj posljednjoj specifikaciji je bilo na aero testu u Lynehamu (Ujedinjeno Kraljevstvo). Moj inženjer je rekao da postignem 280 km/h. Podaci na upravljaču su pokazivali temperature i tlakove, ali ne i brzinu, pa sam ubrzao do brzine za koju sam mislio da je 280 km/h te se vratio nazad. On mi je zatim rekao da sam postigao 360 km/h.”

“Krivo sam procijenio jer je bolid i dalje silovito ubrzavao. To me naučilo što koristimo kao referencu: bolid ubrzava i osjećate ekstra aerodinamički otpor kretanju ako ste blizu kraja za stupanj prijenosa u kojem se nalazite, ali ova stvar ima nevjerojatno dugačke prijenosne omjere. Vjerojatno sam bio u četvrtoj ili petoj brzini, a bolid je i dalje vukao kao lud, pa sam pretpostavio da je to bilo između 250 i 280 km/h. Za naredne pokušaje sam se morao smiriti jer nismo zapravo znali kako će se ponašati.”

Vozači ne mogu procijeniti voze li 300 ili 360 km/h

Zanimljivo je da je van der Merweove riječi o procijeni brzine nedavno potvrdio i Daniel Ricciardo. Gledatelji često imaju pogrešan dojam o vozačkim osjetilima pa misle da F1 vozač može osjetiti vozi li na pravcu 300 ili 310 km/h, no to nije uopće tako.

“Iskreno, bez obzira je li to 300 km/h ili 360 km/h, razlika je jako malena. Iznad 300 km/h se sve čini isto”, tvrdi Ricciardo i dodaje. “Razliku možete primijetiti negdje na stazama poput Monze, ali to osjećate u zonama kočenja kada se bolid puno komeša zbog manjka prianjanja, a ne kada vozite punim gasom na pravcu.”

Iskustvo brze vožnje po isušenom jezeru u Bonnevilleu je zaista posebno iskustvo. Prednost u odnosu na druga mjesta su velike površine, pa su tako pravci na Bonneville Salt Flatsu i do tri puta dulji od najdužih aerodroma.

“Nema povratne informacije”, kaže Alan van der Merwe i dodaje. “Okruženi ste ogromnom bijelom površinom. Staza je široka 200 metara i dugačka 11 milja (17.6 km). Jedini pokazatelj koji vam govori da idete brzo je vaša kaciga koja se želi istrgnuti s glave, a bolid vrišti u sedmoj brzini.”

“Mislili smo da će nam trebati oko tri milje staze, ali zbog slabog prianjanja smo trebali pet milja samo kako bismo došli do referentnih brzina, lagano pipkajući papučicu gasa, strpljivo. Malo proklizavanja pogonskih kotača vam može oduzeti 5 do 10 km/h u mjerenoj milji.”

BAR Honda 007 s prigodnim natpisom na zadnjem krilu – Speed Freak

Samo 3 km/h do magične brojke

FIA-ina mjerenja zahtijevaju prelazak jedne mjerenje milje ili kilometra u oba smjera, a brzine se onda zbrajaju i dijele s 2 kako bi se dobio prosjek, čime se iz računice izbacuje utjecaj vjetra (zato se 413.205 km/h iz Mojavea nije računao kao službeni podatak).

Tijekom niza jutarnjih vožnji, 007 je postigao jednu rekordnu od 400.454 km/h, ali to nije uspio ponoviti u povratku. Krajem tjedna, momčad se morala zadovoljiti s F1 rekordom od 397.360 km/h u jednoj milji, odnosno 397.481 km/h za leteći kilometar. Međutim, van der Merwe nije bio razočaran. Naprotiv.

“Da budem iskren, nismo trebali doći tako blizu! Mislim da smo trebali potpuno drugačiji alat za postizanje 400 km/h, ali stvarno smo se zabavili u svemu tome i – imamo rekord. Bio je to jedinstven projekt te sam jako sretan što sam bio dio njega.”

“To je promijenilo moje mišljenje o ovakvim utrkama jer sam bio vozač utrka na stazama, pa na početku nisam shvatio u čemu je fora s ovim. Gledao sam te američke stvari s 2000 konja konstruirane u nečijem dvorištu i nisam shvaćao poantu. Bilo mi je jasno da to mora biti zabavno, ali nisam mogao razumjeti kako su se ljudi zarazili time: samo vozite po pravcu po soli, pokušavate pronaći tu ekstra desetinku ili milju. Nisam stvarno shvaćao koja je poanta toga.”

“Rad na projektu je promijenio moje mišljenje. Bilo je 50 ili 60 ljudi te nam je trebalo dvije godine da postignemo to što smo postigli. Što se dogodi na slanoj površini je vrh sante leda. Pronalazak te dodatne desetinke je možda uzelo devet mjeseci napora.”

“Isto je i kada vozite automobil na stazi: svi moraju dati 100%, svi moraju optimizirati, a ako to ne naprave, neće pronaći tu desetinku. Ali kada to učinite, zadovoljavajuće je. Ne mislim da itko tko je sudjelovao u projektu sada misli da je to bio gubitak vremena – svi smo iz toga nešto dobili”, zaključuje FIA-in vozač medicinskog automobila Formule 1.

Honda Project Bonneville 400 Team