Bodovni sustavi su se mijenjali nekoliko puta kroz 68-godišnju povijest Formule 1, dok je bodovanje među konstruktorima primjerice uvedeno tek 1958. godine.

Danas je normalno da se vozačima boduju sve utrke u sezoni, no u prošlosti to nije uvijek bilo tako. Ne samo to, najbrži krug utrke danas nije toliko često spominjana stavka nedjeljom poslijepodne, no u počecima Formule 1 se i takav pothvat bodovao.

Autor ovog teksta inače nije ljubitelj ‘ŠBBKBB’ priča, no kratko ćemo se osvrnuti na stanje u prvenstvima da su se kojim slučajem bodovale sve utrke u sezonama od 1950. do 1990.

1950. – 1953.

U prve četiri sezone Svjetskog prvenstva Formule 1 bodovi su se dijelili za prvih pet pilota (8-6-4-3-2), jedan bod se dodjeljivao vozaču za najbrži krug utrke (samo u onim utrkama koje im se boduju), a u sezonama od nekoliko utrka bodovale su se samo četiri najbolje utrke za svakog vozača. Primjerice, ako je vozač na sedam utrka sezone imao redom plasmane 1, 2, 3, 2, 5, 8, 3, u obzir bi mu se uzimala samo četiri najbolja rezultata, a to su dakle prvo, drugo, drugo i jedno treće mjesto. Po tadašnjem bodovnom sustavu (8-6-4-3-2) vozač bi za te rezultate dobio 24 boda, i eventualno još poneki bod za najbrži krug utrke. Znalo se dogoditi da dva vozača dijele isti bolid, pa tako konačni rezultat, odnosno bodovi, budu podijeljeni između ta dva vozača, što je posebno došlo do naglaska na VN Argentine 1955. niže u tekstu.

1950. su prvenstvom od sedam utrka harali vozači Alfine tvorničke momčadi, a naslov svjetskog prvaka je odnio Nino Farina s 30 bodova. Drugi je bio Juan Manuel Fangio s 27, a treći Luigi Fagioli s 24, sva trojica vozači Alfa Romea. Da su se kojim slučajem ocjenjivale sve utrke u sezoni, Farina bi svejedno odnio naslov s 30 bodova, ali drugo mjesto bi uzeo Fagioli s 28 bodova, a treće Fangio s 27 bodova.

1951. je u sezoni od osam utrka naslov osvojio Juan Manuel Fangio s 31 bodom, ispred Alberta Ascarija s 25 i Josea Froilana Gonzaleza s 24 boda. Da su se bodovale sve utrke, situacija u poretku se ne bi promijenila; Fangio bi ostao na vrhu s 37 bodova, a Ascari i Gonzalez bi imali po tri boda više.

1952. je kalendar također imao osam utrka, a bodovale su se također četiri najbolje za svakog vozača. odnosno polovica. Naslov je odnio Alberto Ascari s 36 bodova, ispred Giuseppea Farine s 24 i Piera Taruffija s 22. Da su se bodovale sve utrke prvenstva, situacija se također ne bi promijenila, osim što bi prednost vodećeg bila još veća, skoro dvostruko (53.5 naspram 27).

1953. je sezona imala 9 utrka, a bodovale su se četiri vozačeve najuspješnije (manje od polovice). Titulu je obranio Alberto Ascari s 34.5 bodova, ispred Juana Manuela Fangija s 28 i Nina Farine s 26 bodova. Da su kojim slučajem bodovane sve utrke, Fangio bi još jednom ostao bez statusa viceprvaka jer bi s 32 boda Farina bio u prednosti od dva i pol boda (32 naspram 29.5). Ascari bi ostao u vrhu s 46.5 bodova.

1954. – 1957.

Za sljedeće je sezone uvedena samo jedna mala promjena; vozačima se bodovalo pet najuspješnijih utrka umjesto dotadašnje četiri. No, uz male zanimljivosti iz 1954. i 1955.

Tehnologija 50-ih godina prošlog stoljeća nije bila niti blizu današnje pa je bilo teško procijeniti tko je odvozio najbrži krug utrke. Na VN Velike Britanije 1954., sedam vozača je dobilo zasluge za najbrži krug, a mjerilo vremena nije moglo točnije ocijeniti tko je od njih sedam zapravo bio najbrži (ili kojih par vozača je bilo brže od ostalih).

Prema tome, jedan bod su podijelili sljedeći vozači: Alberto Ascari, Jean Behra, Juan Manuel Fangio, Jose Froilan Gonzalez, Mike Hawthorn, Onofre Marimon i Stirling Moss. Svaki je dobio jednu sedminu boda, što je otprilike 0.14 bodova.

Prvenstvo od devet utrka je osvojio Fangio s 42 boda, ispred sunarodnjaka Gonzaleza s 25 i jednom sedminom, te Hawthorna s 24 i devet četrnaestina :) (oko 0.64 boda). Da su se kojim slučajem bodovale sve utrke, Fangio bi imao više nego dvostruku prednost nad Gonzalezom (57 i jedna sedmina boda naspram 26 i devet četrnaestina boda), dok bi Hawthorn imao isto.

Tih su godina u Formuli 1 vozači mogli dijeliti svoj bolid s drugim vozačem, te bi u tom slučaju podijelili konačni rezultat, odnosno bodove. Ako je jedan vozač vozio više bolida, i to bi mu se isto uračunalo u krajnji rezultat. Zanimljivo je stoga bilo 1955. na prvoj utrci sezone, uzavreloj VN Argentine. Giuseppe Farina i Maurice Trintignant su oba vozili bolide koji su završili drugi i treći, svaki puta s različitim trećim vozačem. Zato su obojica osvojila jednu trećinu bodova koje nosi drugo mjesto i jednu trećinu bodova koje nosi treće mjesto, ukupno tri i jednu trećinu boda. Tome se napokon stalo na kraj 1958. kada je vozač sam morao odvoziti cijelu udaljenost utrke da bi osvojio bodove, kao što je slučaj i danas. Bilo kako bilo, 1955. je prvenstvo od sedam utrka osvojio Fangio s 40 bodova, ispred Mossa s 23 i Eugenija Castellottija s 12. Da su se bodovale sve utrke, ništa se značajnije ne bi promijenilo, osim što bi Fangio imao bod više.

1956. u sezoni od osam utrka slavio je opet Fangio s 30 bodova, ispred Mossa s 27 i Petera Collinsa s 25. Da su se bodovale sve utrke, Fangio bi imao 33, a Moss 28 bodova.

1957. u sezoni od osam utrka pobjednik je opet bio Fangio s 40 bodova, ispred Mossa s 25 i Luigija Mussa sa 16. Bodovanjem svih utrka situacija se još jednom je bi mijenjala, osim što bi Fangio imao šest bodova više.