2009. gledali smo dva Talijana koji voze F1 utrku u bolidu Ferrarija – Giancarla Fisichellu i Lucu Badoera. Da, Giancarlo Fisichella odvozio je par utrka više nego Luca Badoer. Ali, Jarno Trulli nije dobio, ili možda nije tražio priliku u bolidu Ferrarija. Da li je Fisico zaista želio voziti u kokpitu Ferrarija samo da bi jednoga dana mogao reći: “da, ja sam vozio za Ferrari?” Kako god bilo, on je posljednji Talijan koji je nastupio na F1 utrci, i to baš u crvenom bolidu.

No, ovaj tekst priča je o ne jednom, već o dva prava “posljednja“ Talijana u F1. To su Giancarlo Fisichella i Jarno Trulli. Bilo bi nepravedno ne spomenuti Michele Alboreta, koji je sa crvenim bolidom ostvario posljednju pobjedu jednog Talijana u talijanskom F1 automobilu ( VN Njemačke, Nürburgring, 1985. ).

Za Giancarla Fisichellu prvi put sam čuo 1995., kada je vozio Alfu 155 u njemačkom DTM-u. Već slijedeću godinu, 1996., sjedio je za volanom legendarne F1 momčadi, Minardi. Nije odvezao cijelu sezonu, te se vratio u DTM, ali ga je za 1997. snimio Eddie Jordan i doveo u svoju ekipu zajedno. Momčadski kolega bio je također mlad i nadobudan, Ralf Schumacher. Tu sezonu pamtimo po VN Njemačke, u kojoj je Fisico vodio do pet krugova prije kraja, kada je na njegovom Jordanu 197 puknula guma. Ne bih rekao da je deklasirao niti pomeo mlađeg Schumachera – jednostavno, bio je bolji. Za 1998. njegov menadžer Flavio Briatore čini mu medvjeđu uslugu – prebacuje ga u Benetton, koji je od odlaska Michaela Schumachera (1995.) momčad u silaznoj putanji. Nakon par godina u lošem Benettonu, taman u godini kada Benetton otkupljuje, ni manje ni više nego sâm tvornički Renault. Fisico dobija još jednu pljusku od Flavija – vraća ga u Jordan, koji je u 2002. godini pred istekom ugovora s Hondom, tj. u vremenu, kada se Honda fokusira 100% prema momčadi BAR.

Ipak, u momčadi Eddie Jordana, koji još jednom krenuvši ispočetka sa Fordovim motorima ( iako će već 2005. napustiti F1 svijet, prodajući momčad Ruskom konzorciju Midland ), Talijan ostvaruje svoju, nevjerovatnu, prvu F1 pobjedu, u utrci s prilično kaotično-konfuznim završetkom. Bila je to VN Brazila 2003. 2005. došao je (vratio se) u ekipu Renault (ex Benetton), ovaj put on izguravši Jarna Trullija (Jarno je 2002. na uštrb njega stigao u momčad Renaulta). U Renaultu od 2005. do 2007. doživljava svoju vozačku renesansu i vrhunac karijere (još dvije GP pobjede), iako mnogi misle da je s obzirom na iskustvo mogao više, a ne samo biti vodonaša Fernandu Alonsu. Zatim dvije godine u Force India momčadi (ex Jordan), i onda zadnjih pet utrka F1 karijere u bolidu Ferrarija F60, završivši svoj F1 put godine 2009. Tih pet utrka za momčad Ferrari nisu mu na čast, ali pretpostavimo da je njegova osobna satisfakcija bila – pregolema.

Fisichella u svojim zadnjim utrkama

Jarno Trulli.

Što se tiče početka u F1, isto kao i sunarodnjak Fisichella – 1997. godinu proveo je u Minardiju. Sve do utrke u Kanadi nije se znalo da ga je “snimio“ ni manje ni više nego sam Alain Prost. Francuz je tražio zamjenu za teško ozlijeđenog Oliviera Panisa na stazi u Montrealu, i to je po njemu bio mladi perspektivni Talijan. Pamtimo izjavu Alaina Prosta iz tog doba: “Jarnov stil vožnje podsjeća me na Ayrtonov!” Na VN Austrije te godine, zadnjoj utrci sezone, malo je falilo da Jarno priredi senzaciju. Vodio je dobrim dijelom utrke, ali zbog kvara na motoru morao je odustati. To je bilo jedno od rijetkih otkazivanja Mugen-Honda motora (koji će se u nadolazećim sezonama pokazati kao vrlo pouzdan i brz motor, čak s “pobjedničkim“ mentalitetom). Nažalost Jarna i ostalih, Prost je želio što više francuskoga u svojoj momčadi. Dovođenjem motora Peugeot u Prostovu momčad (ex Ligier), momčad je pala u poretku za “vladavine“ Peugeota (od 1998. do 2000.). S tim da 2000. nisu osvojili niti boda. Jarno je 2000. već bio u Jordanu. Ni njemu menadžer Flavio nije učinio baš veliku uslugu – Jordan je već tada dobivao manje potpore za Hondine motore, za razliku od momčadi BAR. Jarno je “preživio“ te dvije godine u Jordanu, zatim dvije godine u Renaultu, gdje je uspješno i s(p)retno došao do svoje jedine GP pobjede (Monako 2004.). Odnos s momčadi Renault naprasno je završio prije kraja 2004. i Jarno se za zadnje dvije utrke te sezone priključuje još uvijek mladoj momčadi – Toyoti. Sad već prilično iskusan i recimo tako, gotovo prekaljen, talijanski vozač u obećavajućoj i perspektivnoj sredini,….. Ali…….

Njegovo razdoblje vožnje za Toyotu (od 2004. do 2009.) pretvorilo se u krstarenje kroz prvenstva formule 1. Toyota je obećavala, padala i rasla u formi, Jarno je na sve to potrošio svoj talent i nije se proslavio. Toyota, kao što je poznato, slijedi Hondin potez iz 2008. i napušta F1 društvo potkraj 2009. Nadolazeći potecijalni backmakeri ( Virgin, Hispania Racing team, USF1, StefanGP, Lotus,…. ), tražili su vozače s dobrim i dugim F1 iskustvom. Jarno prihvaća ponudu Lotusa (poslije Caterhama) i u okviru mogućnosti bolida, koji je nastao doslovno s praznog papira, Talijan je napravio – ništa. Okrutna stvarnost u F1 na početku 2012. pokazala je svoje zube, i Jarno svoje mjesto prepušta čovjeku koji je sebi mogao novcem priuštiti mjesto u Caterhamu – Vitaly Petrov. I tako je završila F1 karijera ovog drugog “posljednjeg“ Talijana. Pišem posljednjeg, jer od svih Talijana koji su se pojavili u F1 zadnjih dvadesetak godina, Jarno i Giancarlo su najviše obećavali. To su svojim rezultatima i pokazali, iako se od njih očekivalo i više.

Kad ćemo opet vidjeti F1 vozača koji će biti Talijan, to je teško i pomalo razočaravajuće pitanje. Nacija koja ima ikonu u F1, Ferrari, da nema svojih vozača, to je stvarno teški apsurd. Ali to je F1 današnjica, dok ne naleti kakav premoćno bogati mladi Talijan koji će si moći kupiti mjesto u F1 bolidu. Giancarlo je vozio utrke u bolidu Ferrarija. Doduše, budimo realni, to je prošlo prilično neslavno. Šuškalo se da će i Jarno dobiti priliku u Ferrariju. Ali to se nije dogodilo. U svakom slučaju, Giancarlo, će se izgleda još dugo moći “hvaliti“ kako je posljednji Talijan koji je nastupio za crvene na jednoj od F1 utrka. Nadamo se da ta “hvala“ neće trajati jako dugo. Tko zna…

Davor Mandić