U povijesti Formule 1 nije bilo mnogo vozača koji su se nakon titule povukli, već naprotiv, dobili su još veću glad za osvajanjem druge, treće, četvrte, pete ili sedme titule, ovisi tko je koliko uspio. Danas ćemo pogledati koji su to vozači nakon osvojene titule otišli iz sporta. Bilo ih je koji su napustili nakon prvog naslova, a bilo je i višestrukih prvaka. Pa krenim od početka.

Sezona 1958. – Mike Hawthorn (Ferrari)

Mike je odvozio samo 45 utrka u svojoj karijeri, te je za to vrijeme skupio tek tri pobjede, no bilo je to dostatno za naslov prvaka u sezoni 1958. Hawthorn je gotovo cijelu karijeru proveo u Ferrari, a po par utrka bi znao voziti za druge momčadi. Nakon kratkog vremena u Vanwallu 1956. godine, za sljedeću sezonu se vraća u Ferrari, gdje se veoma dobro sprijateljio s Peterom Collinsom, također Britancem. Treći vozač Ferrarija bio je Luigi Musso, s kojim se njih dvojica nisu najbolje slagali. Tijekom VN Njemačke Collins je imao strašan sudar iz kojeg se nije uspio izvući, pa je Mike bio snažno pogođen smrću svog sunarodnjaka i dobrog prijatelja. Odmah nakon osvajanja titule te 1958. objavio je da se povlači iz sporta. Nakon samo pola godine od povlačenja, stradao je u prometnoj nesreći 22. sijećnja 1959. godine. Hawthorno ime ostat će zapisano duboko u britanski motorsport, budući da je upravo on postao prvi britanski vozač s titulom svjetskog prvaka u Formuli 1.

Sezona 1973. – Jackie Stewart (Tyrrell)

Jackie je sve svoje naslove osvojio veoma uvjerljivo, u svoje vrijeme bio je najkompletniji vozač i kad bi imao bolid koji se mogao boriti s konkurencijom, zgrabio bi naslov. Ta 1973. godina trebala je biti jedna od najljepših za njega i njegovu momčad Tyrrell. Mladi momčadski kolega Francois Cevert postao je iskusan te je Jackie bio spreman “ostaviti mu momčad” nakon što on ode u mirovinu. No onda se na Watkins Glenu u zadnjoj utrci sezone dogodila pogiblja Ceverta, što je jako pogodilo Jackiea, cijelu momčad Tyrrella, ali i Formulu 1, budući da je Francuz bio omiljen lik. Stewart zadnju utrku nije niti odvozio, a naslov prvaka osigurao je dvije utrke prije kraja sezone.

Sezona 1993. – Alain Prost (Williams)

Prostov cilj nakon jednogodišnje stanke bio je prilično jasan – sjesti u dominantni Williams i odvesti se do još kojeg naslova. Na zimu 1993. Francuz je već naveliko testirao sjajni FW 15 kojim je poharao konkurenciju te godine. Osvojio je čak sedam pole positiona uzastopno te 13 u sezoni, pobijedio je sedam puta te osigurao naslov dvije utrke prije kraja. U međuvremenu je saznao da je Williams potpisao Ayrtona Sennu za 1994. godinu, što je značilo da bi se pakleno partnerstvo iz sezona 1988. i 1989. moglo ponoviti. Francuz nije bio spreman na takvo što, te je objavio da se povlači iz sporta. Tada je statistički bio najuspješniji vozač po broju pobjeda.

Sezona 2016. – Nico Rosberg (Mercedes)

Nakon sezone 2014. i 2015. u kojima nije uspio osvojiti naslov, unatoč dominantnom bolidu, Nico nije odustao te je krenuo munjevito u 2016. Četiri pobjede u prve četiri utrke bile su “garancija” da će Nijemac osvojiti naslov, budući da do sada niti jedan vozač koji je pobijedio u prve četiri utrke nije propustio priliku da osvoji naslov. Sezona je upravo završila i nema smisla da sad pišem što se događalo, sve smo vidjeli, proslavili novog prvaka, a ubrzo ga i ispratili. Ne može se reći da vijest o opraštanju od Formule 1 nije bila šokantna, posebice jer je bio u najbržem bolidu tri godine, a ne nagovještava se posrnuće Mercedesa u sljedećoj godini. Formula 1 zaista će biti čudna bez aktualnog prvaka, no morat ćemo se naviknuti i čekati da neki stari lisac uhvati još jedan naslov, ili da neka mlada snaga dođe do svoje prve titule.