Andy Stevenson i Hico Hulkenberg, Force India

Sportski direktor

U ovom nastavku upoznajemo se sa poslom i odgovornostima sportskog direktora u Force Indiji. Tu poziciju obavlja Andy Stevenson, još jedan član ekipe koji se zadržao u Silverstonskoj bazi od Jordanovih dana, a posljednje četiri godine zaposlen je kao sportski direktor.

“Titula sportskog direktora je užasno slična poslu i ulozi ekipnog menadžera. Također, dio sam i glavnog menadžmenta ekipe, tako da sam uključen u svaku odluku koju donosimo na poslu.” Kratko je opisao svoju ulogu Andy.

“Ovo jutro baš vodim razgovore i dogovaram se sa fizioterapeutima koji će raditi sa našim vozačima i sređujem im neke poslove oko motorhomea – njihovih kuća za vrijeme utrka. Kasnije ću se pozabaviti sa fitnesom naše ekipe (cijelog tima) i dogovoriti termine u lokalnoj teretani gdje dečki mogu u miru trenirati i pripremati se za sezonu. Sutra imam u planu pozabaviti se sa sportskim regulacijama, da se kvalitetno pripremim za sastanak koji imamo sa Charlieom Whitingom u Barceloni za vrijeme testiranja.”

Zanimljivo je kako Stevenson vodi brigu o kondiciji cijele svoje ekipe – od vozača pa do mehaničara – teretana je svima obvezna. Smatra, također, da u posebnoj formi moraju biti dečki koji su odgovorni za zaustavljanja u boksu.

“Aktivno radimo na općoj kondiciji naše ekipe od ukidanja nadolijevanja goriva kada je zaustavljanje u boksu postalo itekako važno – tj. njegova brzina i učinkovitost. Jedini način da osigurate konzistentnost u obavljanju tog zahtjevnog posla je kroz stalnu vježbu, a dečki moraju biti izrazito fit da mogu sve to obavljati bez greške. Inicijalno smo otkrili da naši dečki nisu bili dovoljno fit pa smo počeli raditi na tome. Godinu za godinom, konstantno poboljšavamo program. Ove godine imamo više utrka u kalendaru i dosta gust raspored pa smo odlučili dodatno pojačati intenzitet treninga. Želimo pomoći našim ljudima kroz programe vježbanja i dijetalne prehrane da ostanu zdravi i sposobni za vrhunski posao.”

Stoga, možemo reći da je odzvonilo raznim stereotipovima o mehaničarima koji piju pivo, “rolaju duhan”, puše cigarete i jedu hamburgere.

“Stalno ohrabrujemo ekipu da rade prave stvari. Kada smo na samoj stazi, nekako lakše možemo kontrolirati te stvari jer smo mi (menadžeri) odgovorni za dostavu i ponudu hrane i obroka. Kada se dečki vrate u tvornicu ili su kod kuće – sve je na njima. Mi smo ti koji ih možemo savjetovati i nagovoriti na prave odluke. Dakle, moramo ih istrenirati da i sami poduzimaju ono što je u najboljem interesu njih i same ekipe (ljudi s kojima rade). Na kraju krajeva, oni su mehaničari, nisu atlete, ne želimo ih mučiti ili odvlačiti im pažnju od glavnog posla – a to je izgradnja automobila – samo im želimo pomoći i olakšati im život.”

“Uvijek kažem, kada pogledate ekipu iz boksa, izgleda kao skup ragbijaša. Imamo različite visine, oblike, težine koji moraju zajedno raditi, ali ako samo jedan od tih momaka ne radi svoj posao kako treba, ne možemo pobijediti u ovoj igri. Ključ svega je da oni rade kao jedan, iako se jedan član možda i muči, ostali će mu pomoći. Uvijek moramo težiti boljemu.”

Kao i uvijek, sve je pitanje financija i raspoloživog budžeta -privatne ekipe poput Force Indije, moraju veoma razumno trošiti svoja sredstva jer si ne mogu priuštiti baš sve poput Mercedesa ili Ferrarija.

“Moramo se fokusirati na one točke koje daju najveće performanse, a u ovom trenutku, oprema i sredstva koja želim kupiti za naše ljude je veoma velika, ali i neostvariva. Nemamo, recimo, rasvjetni sistem za puštanje iz boksa, niti automatske dizalice. Naš boks je veoma “old-school”. Imamo svjetla koja signaliziraju kada je koji posao gotov, ali ništa nije automatizirano. Cijeli proces kontroliramo pomoću momka sa lizalicom i mislim da smo jedini na gridu, ako se ne varam, koji još to rade.”

Neovisno o budžetu, dečki mogu u jednom danu mnogo puta vježbati zaustavljanje bolida u boksu, tako da im je u ovom zimskom periodu i to na agendi.

“Dečki rade od 60 do 100 vježbi zaustavljanja svaki dan. Taj proces se izvodi 2 puta na dan u 2 serije.”

Ove godine imamo 21 utrku u kalendaru i bit će potrebno demonstrirati te vještine na pravilan način. Stevenson je svjestan izazova koji je ispred njegove ekipa, ali ga se ne boji.

“Ja sam, vjerojatno, jedan od nekoliko ljudi koji misle da da F1 treba stalno rasti pa i u broju utrka. Mislim da je F1 sjajan proizvod, ali moramo ga stalno nadograđivati, moramo nastaviti nalaziti države koje žele utrku i koje žele taj izazov. Moramo stalno nalaziti nova tržišta koja su gladna ovog sporta. 21 utrka može predstavljati izazov, ali mi smo trkaća ekipa, to je ono što radimo. Možda će zvučati čudno, ali ja uopće nisam fan sezonskih stanki (off-season time). Ne mogu dočekati Melbourne, iako mi to nije jedna od najdražih utrka. Ne mogu dočekati da se vratimo na stazu i da vidim što su ostali napravili preko zime. Nadam se da smo mi napravili nešto bolje od ostalih!”

Dovesti ekipu na svaku od 21 utrka je još jedan od Stevensonovih zadataka.

“Naša putovanja su svake godine prošla dobro, ali imamo veoma ograničen budžet s kojim se moramo nositi. U stvari, od početka do kraja sezone, najveći dio mog vremena odlazi na krojenje budžeta – tj. moram se nekako nositi s ograničenim sredstvima, a nabaviti sve potrebno. Kada sam ulazio u ovaj sport, uopće nisam očekivao da ću se na kraju baviti baš sa ovime. Zapravo, najviše posla imam u prosincu – što me onda uvijek nasmije kada stignemo u Abu Dhabi i svi govore “sada ćete nekoliko tjedana odahnuti, jelda?” A ja mislim “upravo ulazim u najgora 2-3 tjedna cijele sezone”, jer ako nešto ne volim u ovom poslu, onda je to rad na budžetu.”

“Sada, na primjer, i dalje prolazimo preko brojki iz prošle sezone, gledamo da li smo negdje potrošili previše – što se i gdje moglo uštedjeti. Za sada, sve izgleda dobro po tom pitanju. Naravno, sve se svodi na to kako biti pametniji, kako što više performansi izvući sa što manje novca.”

“Putovati po cijelom svijetu je naporno pa mora svima biti ugodno, ali unutar budžeta. Nema smisla, s druge strane, da ekipu smjestimo u hotel koji je grozan i u kojemu su svi mrzovoljni ili unajmimo avioprijevoznika koji će stati 10 puta prije konačnog odredišta samo da uštedimo 100 funti po osobi. Ostati unutar budžeta je jednostavno za nas. U stvari, mislim da smo u veoma dobroj poziciji da radimo sa malo, jer smo uvijek tako radili. Naučili smo se na to.” – zaključuje Andy sa smiješkom.

Očito je ovaj Irac ponosan na svoju ekipu, koja i sa malo novaca može pomrsiti planove velikima. Uz to, svake zime možete čuti prigovore na broj utrka – ljudi stalno govore kako je dosta proširenja! Ali, Andy ne dijeli tu filozofiju – on živi F1 i njemu je i ljetna pauza prava muka.

“Često smo u ekipi znali čuti takve prigovore, ali u ovom trenutku imamo veoma mladu ekipu – prosjek godina je dosta nizak i svi se čine veoma predani. U stvari, veoma malo čujem da netko spominje broj utrka.”