Lewis Hamilton

Dobro, sad nakon Kine i Bahreina vidimo da su nade Tifosija o mogućim redovitim pobjedama Ferrarija ipak bile nijansu preoptimistične, barem zasad, ali nema veze ― dovoljno je već vidjeti kako dvojac Vettel-Räikkönen (a možda dovoljno skoro i Williamsi) koristi priliku uprskati im planove za čiste dvostruke pobjede.

Ali, sad već djeluje dosta jasnim da duel unutar Mercedesovih garaža više nije oštar koliko je to bio 2014. Možda prema medijima donekle jest i vjerojatno će takvim biti održavan kroz sezonu, ali Rosberg niti u četvrtoj utrci nije ozbiljno bacio rukavicu prema aktualnom svjetskom prvaku, štoviše, upravo je u Bahreinu napravio kritičnu grešku u predzadnjem krugu kojom je drugo mjesto predao Fincu. Možda samo malo indisponirani period za njega, ali u tom slučaju, vrijeme mu opasno curi ― Hamilton je već pobjegao dalje od jedne pune pobjede po bodovima, a i niti jedan od Ferrarija se neće pomiriti s najnižom stepenicom postolja.

Nema posebnog smisla sad duboko analizirati je li se od 2014. Rosberg zapravo relativno usporio, ili je Hamilton postao brži. Ali ono što je Britanac svakako perfekcionirao je “komfor” pobjeđivanja. Nisam inače njegov navijač pa mu nemam potrebe pjevati nerazumne hvalospjeve, ali ono što mu se mora priznati je da, kao i mnogi drugi istaknuti prvaci u povijesti, sada pobjeđuje bez drame i panike, više kontrolirajući utrku nego se noseći s njom, kao što smo znali vidjeti prošle sezone.

To, naravno, nije jako dobro za nas pred televizorima ili na tribinama koji se nadamo izravnim napadima za vodstvo u utrci (osim ako navijate za Hamiltona), ali to je klasična priča o vozaču u odličnoj formi i izvrsnom bolidu, s dobro organiziranom ekipom oko sebe. To ne znači doduše da će pobjeđivati stalno, nego da si češće može dozvoliti ne preuzimati nepotrebne rizike, nego spremiti svojih 25, možda 18 bodova i mirno čekati sljedeću utrku.

I slika konstruktorskog prvenstva ima već jasne obrise ― vodeće tri ekipe su donekle razmaknute, ali od četvrtog mjesta nadalje je ono gdje će biti “veselo”. Osobno bi me veselilo da Sauber, nakon nekoliko slabijih sezona, zadrži ovaj dobar početni zamah i konkurira za četvrto mjesto među konstruktorima, iako se treba zapitati može li Hinwil realno konkurirati mašineriji jednog Red Bulla koji valjda na salvete u kantini troši više nego Sauber na cijeli razvoj.

Vatromet i ponos

Daniel Ricciardo

Grand Prix Bahreina bio je, sve u svemu, jedan solidan spektakl, i bez da je ikad bilo velike sumnje u pobjednika. Dva kadra su mi postala posebno upamćena.

Prvi je Alonsov šašavi napad na Räikkönena koji je u to doba bio puni krug ispred njega. Dobro, ne tvrdim da vozač koji osjeća da može napasti to ne bi trebao raditi, ali cijela situacija da Alonso u McLaren-Hondi napada i vraća se u krug ispred Ferrarija u kojem mu sjedi donedavni momčadski kolega, bila je u određenom smislu duhovita. Ali sve u redu ― i ovakav neobičan napad je zgodan za vidjeti, čak i ako je bio za čisti “ponos”.

Drugi spektakularan kadar, jedan od onih klasičnih koji idu na TV-montažu najboljih trenutaka sezone, je Ricciardov prolazak kroz cilj po inerciji, nakon što mu je par stotina metara prije toga motor priredio vatromet. S jedne strane, luda sreća dokotrljati se do cilja u takvom stanju i zgrabiti osam bodova, ali s druge, to je samo još dodatno smanjilo ionako kritično nisku kvotu motora koji se mogu koristiti ove sezone. Sad je za neke vozače već prilično izvjesno da im se kasnije u sezoni spremaju kazne radi uvođenja dodatnih motora.

Treći nije bio kadar jer nije bilo ničeg za vidjeti; mislim, naslućujete, na Buttonovo odustajanje od utrke prije starta. Katastrofa, kako za njega, tako i za ekipu općenito. Taman kad oprezno počnu otpuštati restrikcije i najavljivati da su možda spremni za napad na srednji red, ovakve stvari ih potuku. Imaju još dosta asfalta za proći…

Bottas je ove godine u dobroj poziciji još dodatno učvrstiti svoju reputaciju. S jednom odvoženom utrkom manje ima praktički identičan broj bodova kao i Massa, i u revitaliziranom dobrom Williamsu je dobar kandidat konzistentno skupljati bodove ― ono što je ekipama zapravo najvažnije. Suprotno, recimo, Hülkenbergu koji također ima snažnu reputaciju, ali čim bolid bude slabiji (kao što jest), samim time više nije u poziciji biti toliko istaknut. Ali, takve “fluktuacije” su oduvijek dio Formule 1.

Čini se da bi i Sauber, kao što je rečeno, mogao biti u dobroj situaciji ako se odupre financijskoj snazi rivala, a možda i Lotus sad malo dolazi sebi, iako trebamo još malo pratiti situaciju prije nego to možemo reći sa sigurnošću.

Ode radosti i baljezganju

Ovosezonsko doba prolijevanja ljubavi je naišlo sredinom travnja. Mislim na ona nepotrebna uzdisanja vozača koji su došli u nove ekipe kako bi u njima mogli dočekati kraj karijere. To je “izletjelo” Vettelu, koji nije tako davno govorio da nema razloga ikad napustiti Red Bull, i još komičnije ― Alonsu, koji je isto to svojevremeno pričao o Ferrariju. Ne znam više koja je svrha toga osim podilaženje navijačima ili kolegama (barem onim naivnima, s obzirom na viđeno).

Općenito mi se čini kao da su izjave vozača i vodećeg personala ekipa kroz zadnjih pet, možda desetak godina postale daleko PR-filtriranije i nasilno korektnije. (Čast izuzecima.) Jasno je da treba držati moral u ekipi i tu i tamo udovoljiti sponzorima, ali konferencije s neprestanim izjavama u stilu “smjer je dobar”, “optimisti smo”, “uvjeren sam u bolji rezultat”, itd. i vozačima koji kao da su na razgovoru za zapošljavanje, ne služe ničemu.

Četveroznamenkasti snovi

Znamo da je manje-više sve u redu s Formulom 1 čim Bernie Ecclestone iz ladica izvlači prijedloge o povratku na motore s četveroznamenkastim brojem konja, pobacati iz njih sve ove KERS-ove, elektromotore i ostala čuda, i reducirati se na recepturu od prije deset-petnaest godina.

I nije čudno što su se, kako u medijima tako i u publici, odmah formirale pro et contra grupe jer odgovor na to pitanje ovisi o tome što uopće tko želi od Formule 1. Tko je nostalgičar za “sirovim” utrkivanjem motorima koji slijede format klasičnog motorsporta, bez pretjeranog uvlačenja tehnologije koja postaje sve kompliciranija, naravno da želi nešto što njuši u smjeru proteklih vremena.

S druge strane, tko i dalje želi Formulu 1 koja je, između ostalog, festival tehnoloških čuda i eksperimenata čak i s vrlo strogim restrikcijama, vjerojatno više teži ovom formatu malih, efikasnih motora, za koje je pitanje koliko su uopće više benzinski motori, a koliko cjelokupni hibridni pogonski sistemi.

Osobno nisam ni sam siguran kojoj grupi gravitiram. Iako su i ekipe, naročito proizvođači motora malo zbunjeni idejom (tim više što aktualni motori nisu tako daleko od 1000 konja), dio njih vjeruje da bi to moglo smanjiti troškove, što je također jedna od tema koje su stalno u zraku. Naravno, oni koji sad s njima pobjeđuju, ne žele o tome niti čuti.

Ciao Italia? Pa ne valjda…

Isprve sam vjerovao da je priča o ispadu Njemačke s Grand Prix kalendara samo vješta politička poluga za komercijalno pregovaranje, ali je u praksi ― radi važnosti Njemačke u cijeloj slici stvari ― nezamisliva. I onda se dogodila.

Nije mi zato naročito ugodno čitati o tome da bi u srednjoj budućnosti s kalendara mogla ispasti Monza. Dobro, Tifosiji su zasigurno glasniji od Nijemaca, kao što će i Ferrari iskoristiti sve (prilično jake) instrumente sile koje ima kako bi spriječio odlazak cirkusa iz svojeg dvorišta, ali slično smo mislili da može utjecati i Mercedes.

Grand Prix Italije održavao se baš svake sezone Formule 1, još od prvog Prvenstva 1950., i od njih 65, samo jednom to nije bilo u Monzi. Ona povijest definitivno ima (a i atmosferu, što srećom mogu reći i iz vlastitog iskustva), a i otkačena je svojim rasporedom koji od konstruktora traži nešto potpuno drukčije nego većina ostalih staza. Vidjet ćemo.