Ovo je onaj trenutak, od kojeg strepi svaki autor, kad treba priznati da je promašio u procjeni, i podcijenio nepredvidljivost Formule 1. Sa Singapurom su prošle gotovo tri četvrtine prvenstva, a vozačka titula je potpuno otvorena između dvojice Mercedesovih vozača. Više nema ni “početne zalihe” ni “zamaha” ni ostalih stvari. Ostaje šest utrka i osam bodova razlike, mahom zanemarivih. To ne znači da jedan od njih dvojice više ne stigne odlučno osvojiti prvenstvo sa šest pobjeda u nizu, ali barem nismo u situaciji u kojoj šest utrka prije kraja gledamo tko bi teoretski mogao osvojiti prvenstvo ako mu se planeti poslože…

Grand Prix Singapura bio je točno onakva pobjeda za kakve se Rosberg s vremenom profilirao kao specijalist: s dobrim startom i potom, bez drame i nepotrebnih rizika ili grešaka, kontrolirajući utrku. To možda ne predstavlja najbolji mogući show kakav želimo, ali je samo po sebi dobra demonstracija forme, kako vozačke, tako i timske. Da, znam da je posljednjih nekoliko krugova djelovalo kao da bi Ricciardo na kraju mogao pomutiti finskom Nijemcu situaciju i ščepati si prvu ovogodišnju pobjedu, ali isto tako, ne vjerujem da je baš ludom koincidencijom Australac došao do njega baš na kraju posljednjeg kruga. Vjerojatnije mi zvuči scenario po kojem je Rosberg točno znao koliko treba otpustiti gas da komotno pobijedi, bez izlaganja riziku. Što, naravno, ne umanjuje palac gore za Ricciarda, čijih je i osamnaest bodova marljivo zasluženo – ovako nešto mu je itekako dobro došlo u doba kad su se svi razbrbljali o Verstappenu.

Zapravo na kraju nije bilo velikih iznenađenja na kraju utrke, u odnosu na startni grid: većina osvajača bodova je otprilike završila unutar mjesto-dva od pozicije s koje je krenula u utrku. S izuzetkom, jasno Vettela koji je od 22. mjesta uspio dogurati do deset bodova, samo poziciju slabiji od momčadskog mu kolege koji je startao kao peti. Uočite sličnost s Grand Prixom Italije prije toga, gdje je to još izraženije: u Monzi su osvajači bodova bili dva, najviše tri mjesta na cilju daleko od svoje startne pozicije. Drugim riječima, utrke mogu biti zanimljive i u njima biti zbivanja, ali na kraju se opet (s izuzetkom Vettela i Péreza u Singapuru) poslože slično kvalifikacijama.

Dio konstruktorskog prvenstva koji je nastavio svoje klackanje je duel Williams-Force India. Sad je opet Force India ta koja je preuzela četvrto mjesto od Williamsa, ali vodi sa samo jednim bodom razlike, što je kao i u slučaju vozača, sa šest utrka do kraja sezone praktički nepostojeća prednost. Tu, međutim, nije riječ samo o slavi vozača, već i o financijama: bolje konstruktorsko mjesto izravno donosi i bolju nagradu na kraju sezone. A s obzirom da niti jedna od ove dvije ekipe nije baš po pitanju budžeta štamparija novaca kao što su to neke ispred njih, to im igra još veću ulogu.

A njihova perspektiva za 2017. je još nepoznata stvar. Uočite da, od pet vodećih ekipa, jedino Williams još nije potvrdio ništa konkretno o svojoj vozačkoj postavi u 2017. Priča o Lance Strollu se neprestano kotrlja, on testira za ekipu i spominje se kao Massin nasljednik, ali konkretno nije potvrđeno još ništa, što može i ne mora biti od bilo kakve važnosti. Inače, ovakva stabilna situacija s vozačima je efektivno eliminirala većinu suludih silly season teorija ove godine – bilo to dobro ili loše.

Vratimo se na samu utrku; konkretno, na onaj trenutak hvatanja za glavu kad se pokazalo da jedan od sudaca uz stazu skuplja krhotine dokle niz ravninu dolazi konvoj bolida u punoj brzini, ne pod žutim zastavama već u slobodnoj utrci. Koliko god se sigurnost u Formuli 1 rafinirala iznova i iznova, ovo pokazuje da još uvijek postoje one najosnovnije nekontrolirane situacije u kojima se čovjek, i to ne neki šašavi prosvjednik protiv bilo čega već službeni personal Formule 1, izlaže izravno opasnosti. Sad je dobro da je stvar prošla ovako kako je prošla, ali da je bilo nekog kontakta ili pretjecanja među bolidima, stvar je mogla proći puno, puno gore.

Imam sreću osobno poznati jednog aktivnog F1 stewarda i, u nekoliko navrata kad smo pričali o tom njegovom poslu, spominjao je koliko je komunikacija vodstva utrke i ljudi na stazi esencijalna, koliko mora biti pouzdana i koliko je važno da ljudi funkcioniraju prema strogim pravilima kako se malom nezgodom ne bi riskirala još puno veća. Jasno je da kod ovako velikih sustava uvijek postoji vjerojatnost da negdje nešto zaškripi, ali onda to ne smije biti “škripanje” radi kojeg netko riskira raditi na stazi dokle pokraj njega fijuču bolidi brzinom četvrtine macha. (Morat ću ga pitati više o tom incidentu kad ga opet vidim.)

A u međuvremenu, veselim se Sepangu – to je staza koja voli izravne napade na asfaltu, i gdje smo znali viđati neke izvrsne utrke. Tilkeova, istina, ali jedna od njegovih boljih. Samo neka baš ne vodi opet neprekidno isti vozač od zelenog svjetla do kockaste zastave…